Login

krave gledaju u kameru

Kako je sve počelo – prva spoznaja o životinjama

Bilo je to prije sedam godina… a uprkos stilski bajkovitom početku ove priče, spoznaja o kojoj sada pišem neće biti nimalo bajkovita. Sjedila sam u svojoj djevojačkoj sobi, učila filmologiju za ispit i čekala da dolma (punjene paprike) bude gotova. Mama je kuhala sva ta „mesna“ (kako sam ih tada nazivala) jela koja sam obožavala. Učila sam predmet najviše nalik na historijski pregled filmske umjetnosti, dakle poticaja za spoznaju nije bilo. Ni danas nisam sigurna kako su se te misli pojavile  u tom trenutku. Pomislila sam na sendvić iz lokala „Dvor“, jedan od mojih omiljenih; piletina u domaćem pecivu sa mnogo majoneze, salatom i susamom. Očigledno sam bila prilično gladna čekajući taj ručak, ali naprosto je uslijedilo: ‘pa to je životinja!’. ‘Mi je ubijemo, uvaljamo u majonezu, ukrasimo salatom i pojedemo… životinju koja je biće, osjeća, igra se[1], voli, tuguje, kao i mi.  Te životinje imaju djecu i njihova djeca imaju mame, oni se vole kao što se i mi volimo i tuguju i pate jedni za drugima kao što činimo i mi. Pa to je tako morbidno!’ Tako je otprilike glasila ta prva, s neba pala, misao. Kao da do tada nisam bila svjesna šta jedem, a naravno da sam znala šta su životinje sa svojih 24 godine koliko sam tada otprilike imala. Ili nisam?!  Toga dana nisam jela dolmu i nikada više nakon toga.  U kući su me gledali iznenađeno i s nevjericom, smatrajući da mi je to neka nova „furka“ koja će proći u roku od dvije sedmice najdalje, potom su mi se smijali, ružili me, pa me uvjeravali da mi je meso prijeko potrebno, te se opet smijali i pomalo mi se izrugivali „znajući“ da ja, osoba koja je poznavala svaku vrstu ćevapa u gradu i birala kada joj se jedu ćevapi iz Mrkve kada kod Hodžića kada iz Želje, a kada hercegovački sa ajvarom i pomfritom, nisam mogla bez „mesa“, da neću moći dugo. Mama, koja me poznavala kao dijete koje joj se žalilo da se trese ako dva dana nije bilo životinjskog tijela u ručku, naravno da nije mogla vjerovati. Moj tadašnji dečko kada bi pošao iz Hercegovine da me vidi, nije mi kupovao čokoladu ili bombonjeru, nego pršut (suho meso) od tačno određenog mesara iz njegovog grada. Znala sam ga gristi kao grickalicu, cijeli komad toga. Nije, dakle, čudo da je vladalo opšte zaprepaštenje mojom odlukom, koju još nisu ni tretirali kao takvu, smatrajući da je u pitanju prolazni hir. Međutim nije bio. Nije to bila ni odluka, odluke se lako mogu prekršiti. To je bila spoznaja, a ona je neopovrgljiva. Tri mjeseca poslije mene brat koji me bombardovao argumentima o potrebi da se jede „meso“ također prestaje jesti, a postepeno i majka i otac, s tim da su oni vrludali (čas ne jedu čas jedu, ali i u drugom slučaju svjesni nesipravnosti toga što čine).

I gle čuda, nikada se više nisam tresla, jer nema životinje na tanjiru. Očito ju nije tražio moj organizam nego moj tada izopačeni um, moja odurna navika da radim nešto tako nepotrebno i suludo poput jedenja drugih nedužnih emotivnih bića pored toliko prave hrane. Tada još nisam shvatala da je i jedenje njihovih izlučevina veliko nepotrebno zlo. Do toga dolazi tek nekoliko godina kasnije. U ovo vrijeme misli su išle dalje u smjeru toga šta sam to radila do tada i do koje mjere je to izopačeno, npr. jedući mesne rolade; u jednu životinju (pile) isjeckam drugu životinju (kravu/ komadiće suhog mesa), „ukrasim“ im mrtva tijela senfom i kiselim krastavcima i jedem. Ili, pohujemo pile u njegovo neoplođeno jaje i jedemo, a uz to recimo jedemo još tih prerađenih jaja u vidu majoneze ili prerađevina od teletovog mlijeka poput pavlake. Teleća šnicla se potapala u mlijeko = majčnino dijete je potapano u mlijeko iz njene dojke, hranu za njenu bebu. Njena beba je potapana u njeno majčino mlijeko! Njena jetra također, da bude mekša za nas. Omekšavali smo bebu krave majke u mlijeku iz njene dojke, stvorenom, naravno, samo kao hrana za tu njenu bebu. To smo jeli.

Voljela bih da svako pojedinačno nesvjesno ljudsko biće odvoji pola sata nasamo sa ovom rečenicom i da je iskreno, otvorenog srca i uma razmotri, promisli i provari – ako može. Perverzijama s tzv. hranom nije bilo kraja.


[1] Studije su pisane o ‘Č’ovjeku koji je Homo ludens, jer ima sklonost i potrebu za igrom, što se tretira kao sastavni dio ljudskih društava. Životinje imaju jednaku potrebu i itekako se znaju igrati, srčano, iskreno i lijepo, za raziku od čovjeka čije su igre veoma često čista suprotnost.

Print Friendly

, , , ,

No comments yet.

Leave a Reply